Ugledni hrvatski neuroznanstvenik s Harvarda: Uspjesi su prolazni; ono što ostaje je kakav trag ostavljaš u svijetu
Published on:
Nedavno su se naši učenici vratili iz Bostona, gdje su 11. godinu za redom nastupili na najvećoj svjetskoj simulaciji debate rada Ujedinjenih naroda – Harvard Model United Nations 2020. U sklopu svoje male američke turneje proveli su jedno prijepodne u inspirativnom razgovoru s istaknutim hrvatskim neuroznanstvenikom prof. dr. Vladimirom Ivkovićem u njegovom laboratoriju u sklopu Martinos Centra za biomedicinsko snimanje mozga mornaričke baze Charlestown u Bostonu. Prof. dr. Ivković dio je istraživačke biomedicinske skupine koju je odabrala NASA za integrirano istraživanje promjena u fiziologiji i ponašanju astronauta uslijed dugoročnog boravka u svemiru. Upravo su svemirska istraživanja, fiziologija čovjeka u takvim ekstremnim uvjetima, održivi razvoj i napredak znanosti bile glavne teme našeg razgovora.
Cijeli intervju s prof. dr. Ivkovićem imat ćete prilike pročitati u skorašnjem 14. izdanju našeg školskog časopisa PPG Times, a u međuvremenu vam donosimo neke crtice iz našeg razgovora…
Trenutno radite na projektu NASE – interplanetarnoj stanici Lunar Gateway, na kojoj ćete integrirano istraživati promjene u fiziologiji i ponašanju astronauta za vrijeme dužeg boravka u svemiru. Na koji način te spoznaje mogu biti povezane s razumijevanjem nastanka bolesti od kojih bolujemo mi na Zemlji, poput karcinoma, depresije i anksioznosti?
Znanstvena vrijednost istraživanja ljudskog tijela i ponašanja u ekstremnim uvjetima, poput svemirskih letova, jest da se u takvim uvjetima i naše tijelo i naše ponašanje, kratkoročno i dugoročno, prilagođavaju okolišnim pritiscima koji su po svojoj prirodi drugačiji i jači od pritisaka kojima smo izloženi u svakodnevnom životu. Izloženost ekstremnim pritiscima -poput povećanog svemirskog zračenja, bestežinskog stanja, izolacije, skučenog životnog prostora itd. – uzrokuju niz negativnih psihofizičkih promjena koje su povezane uz nastanak brojnih bolesti na Zemlji. Primjeri takvih promjena uključuju:
Povećano zračenje: promjene u DNK i pad imuniteta koji su povezani s nastankom malignih oboljenja;
Dugoročno boravak u bestežinskom stanju: povećani intrakranijalni tlak koji se vezuje uz nastanak glaukoma i povećani rizik od moždanih udara; gubitak mišićne mase te smanjenje srčane i krvožilne funkcije koji se vezuju uz povećani rizik od srčanih udara i bolesti krvožilnog sustava; gubitak gustoće kostiju koji povećava rizik razvoja osteoporoze i smanjene proizvodnje krvnih stanica;
Dugoročna izolacija i boravak u skučenom prostoru: narušene psihičke i mentalne funkcije koje se vezuju uz nastanak psihijatrijskih poremećaja poput depresije i anksioznosti, te pada radne sposobnosti.
Činjenica da istražujemo ljude koji iz „normalnih“ odlaze u „ekstremne“ okolišne uvjete, te se nakon određenog vremena ponovno vraćaju u one njima „normalne“, omogućava nam promatranje promjena koje se u tijelu i ponašanju tih pojedinaca događaju prije, tijekom, i nakon izlaganja ekstremima. Na taj način možemo identificirati mehanizme koji sudjeluju u razvoju bolesti, razumjeti njihove međuodnose, te naposljetku razviti protumehanizme za prevenciju ili čak terapijske metode za liječenje tih bolesti, na Zemlji i u svemiru.
Stručnjak ste za svemirska istraživanja, psiholog, magistar biologije, neuroznanstvenik i dobrovoljni vatrogasac. Jeste li kao srednjoškolac već znali u kojem smjeru želite izgraditi svoj život i karijeru ili ste svoje kompetencije otkrivali s vremenom?
Mislim da svi mi, svakoga trenutka, otkrivamo nove spoznaje o sebi i svijetu koji nas okružuje, a to onda svjesno i nesvjesno određuje kako gradimo život. Pri tome je, čini mi se, važno biti prilagodljiv i u svakoj situaciji pokušati prepoznati priliku za naučiti i stvoriti nešto novo što nas približava životnim težnjama. Od kad znam za sebe privlačilo me je istraživanje svemira i živih bića. S druge strane, oduvijek me fascinirao rad vatrogasaca koji svakodnevno čuvaju i spašavaju živote. Bio sam dovoljno sretan da sam imao mogućnosti, uz veliku potporu obitelji i prijatelja, te mnogih ljudi koje sam sretao tijekom života, pratiti svoje dječje interese i, korak po korak, razviti ih u način života.
U jednom od Vaših mnogobrojnih radova proučavali ste utjecaj stresa na zanimanja. Kako se Vi suočavate sa stresom?
Pokušavam planirati unaprijed, spavati, zdravo jesti, biti fizički aktivan i provoditi vrijeme s ljudima koje volim. Upravo mi vrijeme koje provedem s najbližima najviše pomaže u otpuštanja stresa. Mnoga istraživanja ukazuju na to da je kombinacija emotivne bliskosti, dobrog sna, prehrane te vježbe, najbolja za umanjivanja negativnog utjecaja stresa na organizam. Pri tome mislim da planiranje ovih i drugih aktivnosti igra važnu ulogu jer smo često pritisnuti mnogim obavezama koje nam se postavljaju kao stvarni i umjetni prioriteti.
Svojim obrazovanjem te znanstvenim radom dokazali ste da je “samo nebo granica” – doslovno i preneseno. Imate li neki savjet za naše maturante, pred kojima je velika prekretnica?
Pratite svoje snove i ono što vas iskreno motivira u životu—na taj način ćete uvijek voljeti ono čime se bavite i biti motivirani da budete što bolji. Pokušajte NE ići linijom manjeg otpora pri izboru fakulteta i daljnjeg obrazovanja. Što se više potrudite sada, to će vam biti lakše u kasnijem obrazovanju i karijeri. Mislim da je važno osim akademskog obrazovanja, istovremeno stjecati i izvannastavna iskustva koja šire poglede na svijet i kontekst onoga što učite u školi ili na faksu. Ako možete, učinite svoje hobije dijelom svojeg akademskog ili profesionalnog puta.
Gimnaziju i studij biologije završili ste u Zagrebu. Kako gledate na hrvatski školski sustav?
Mislim da se naš školski sustav, nažalost, još uvijek temelji previše na teorijskom, a premalo na praktičnom učenju. To je djelomično razumljivo zbog toga što je praktično obrazovanje, posebno u prirodnim znanostima, skuplje od teorijskog jer zahtjeva značajnu i skupu infrastrukturu, međutim, puno bi se moglo postići relativno jednostavnim promjenama u nastavi kojima bi se učenicima ukazalo na praktične primjene teorijskog znanja u svakodnevnom životu putem stažiranja (pripravništvo). To bi, naravno, zahtijevalo i izravnije uključivanje znanstvenika, liječnika, inženjera i djelatnika svih drugih zanimanja kao mentora u školsku nastavu. Takva kombinacija teorijskog i praktičnog učenja, mislim, već postoji u strukovnim školama kod nas, te je jako rasprostranjena na svim razinama školskog sustava u SAD-u. S druge strane, važno je prepoznati i činjenicu da je naš školski sustav, najvećim dijelom, besplatan. Mi to, kao učenici/studenti, često uzimamo zdravo za gotovo i ne koristimo sve svoje potencijale kako bismo iskoristili tu veliku prednost koju imamo u obrazovanju. Odgovornost je na svima nama da se mijenjamo i pokušavamo biti bolji – i sustavu i nastavnicima i učenicima.
Možete li usporediti studij u Zagrebu sa studijem u Beču i Madridu?
U Beču i Madridu studirao sam u dodiplomskim programima, dok sam u Zagrebu studirao u magistarskom programu. Dijelovi studija koji su usporedivi odnose se na kolegije koje sam slušao. Po mom osobnom iskustvu – n.b. to je bilo prije 15-20 godina (!) – glavna je razlika bila u odnosu profesora prema studentima i spektru izbornih kolegija. U Beču i Madridu s profesorima sam imao izravniji odnos, tj. oni su u prosjeku bili pristupačniji od onih u Zagrebu. Osim toga, imao sam i veću mogućnost slušanja izbornih predmeta koji su me zanimali i omogućili mi učenje o temama koje su bile važne za moj daljnji akademski i profesionalni razvoj. Upravo je ta fleksibilnost, koju u suradnji određuju student i profesor, jako važna za optimizirano prilagođavanje obrazovnog programa potrebama pojedinačnih studenata, te potiče njihovu motivaciju i opći akademski uspjeh.
S obzirom na široke interese i veliku zahtjevnost Vašeg posla (diplomirali ste biologiju i psihologiju, doktorirali neuroznanost, dobrovoljni ste vatrogasac, maratonac…), kako uspijevate uskladiti sve obaveze i privatni život?
Privatni život jedinstveno je važan – ako on nije uravnotežen, onda ravnoteže (a ni smisla) neće biti ni u onom profesionalnom. Mislim da je nalaženje te ravnoteže vrlo zahtjevno i uvelike ovisi o ljudima s kojima dijelimo život. Svakodnevno radim na tome i pokušavam biti bolji u ispunjavanju potreba najbližih mi ljudi, prije svega mojoj supruzi i ostatku obitelji. Osobno mi je trebalo jako dugo, i pritom sam puno griješio, kako bih osvijestio činjenicu da je vrijednost svega što radimo u životu – uključujući i posao koji volimo – proporcionalna sreći koju osjećamo dijeleći taj život s onima koje volimo. Nisam siguran da postoji „one-size fits all“ pravilo kada se radi o uspostavljanju ravnoteže između privatnog i poslovnog života, ali ono bez čega se ne može komunikacija je s ljudima koji su vam važni. Dajem sve od sebe, slušam ih s razumijevanjem, poštujem što govore i ne zaboravljam da sam ja njima potreban koliko i oni meni. Ne uspijevam uvijek, ali trudim se učiti na greškama i zahvalan sam na nevjerojatnoj količini razumijevanja koje mi pružaju najbliži – a posebno moja supruga.
Zadivljuje to što ste, unatoč brojnim obavezama, spremni pomoći ljudima u nevolji. Često čujemo kritike da su ljudi danas sebični i manje osjetljivi na patnju drugih nego prije. Kako se to može promijeniti? Zanemaruje li se, prema Vašem mišljenju, odgojna uloga škole?
Svi smo mi odgovorni da činimo što možemo kako bismo pomogli. Mislim da u (našem) školskom sustavu nedostaje učenje o društvenoj odgovornosti i važnosti rada za javno dobro. Jedan od načina na koji bi se to moglo promijeniti bilo bi uvođenje komponente „društveno korisnog“ rada u obrazovni kurikulum – npr. pomoćni rad u domovima za nezbrinutu djecu, beskućnike, starije i nemoćne, žrtve obiteljskog nasilja, tražitelje azila, bolnicama, azilima za nezbrinute životinje itd. – čime bi se učenicima pomoglo u razvoju svijesti o društvenim odnosima, razlikama, ranjivim skupinama, pravima životinja, očuvanju okoliša itd. Na taj bi način, ne samo pomogli u radu nadležnih institucija koje kronično pate od nedostatka osoblja i izvora financiranja, nego bi učenicima omogućili da putem osobnih iskustava razviju razumijevanje i afirmiraju sustav vrijednosti utemeljen na suosjećanju i poštivanju različitosti. Svijet je prepun ljudi i životinja kojima je lošije nego nama samima – na svakome od nas je da pomognemo.
Može se reći da ste ostvarili san svakog srednjoškolca i studenta: znanstvenik ste na Harvardu, radite istraživanja za NASU… Što biste savjetovali mladim ljudima da čine kako bi i oni ostvarili svoje snove?
Ne bojite se promjena, učinite ih dijelom svojeg osobnog i profesionalnog rasta i razvoja. Stalno učite, i pri svakom se koraku sjetite svih onih koji su vam pomogli putem. Podijelite svoje vrijeme, znanje i mogućnosti s ljudima oko sebe, onima koji tek dolaze te s onima koji trebaju vašu pomoć… „Pay it forward“. Tako ćete razviti nova znanja i iskustva, ali i društvenu mrežu (osobnu i „virtualnu“) koja će vas pratiti cijeli život. Da parafraziram Georgea Bernarda Shawa i Roberta Kennedyja: „Neki ljudi gledaju svijet kakav jest, i pitaju se ‘zašto je takav?’. Ja sanjam svijet kakav želim i pitam se ‘zašto ne bi bio takav?’“. Međutim, sanjati nije dovoljno. Jedino što nas može približiti ostvarenju naših snova – svakodnevni je predan rad. Kako je Mahatma Ghandi rekao: „Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu“.
Koja su Vaša predviđanja, kako će se svijet mijenjati u skorijoj budućnosti?
Mislim da će se naš prirodni okoliš promijeniti na gore – dramatično i brzo. Doći će do sada nepredvidivih nam razina posljedica klimatskih promjena koje će uključivati gubitak staništa te izumiranje mnogih životinjskih i biljnih vrsta, nestajanje stalnog ledenog pokrivača na sjevernom polu i dramatični gubitak prašuma u Amazoni i diljem svijeta, porast razine mora, pad kvalitete zraka i nedostatak pitke vode, temperaturne ekstreme, promjenu godišnjih doba itd. Te se promjene već sada očituju u smanjenoj održivosti uzgoja hrane te ljudskim migracijama uzrokovanim rastućom razinom mora. Sve što činimo danas nije ni približno dovoljno da se zaustave ovi globalni klimatski trendovi.
Iako mislim da će se ljudske aktivnosti ubrzano usmjeravati na pronalaženje tehnoloških rješenja za smanjenje ispuštanja ugljika, njegovo izvlačenje iz atmosfere te prilagodbu na brzo promjenjive okolišne i klimatske uvjete, sve te aktivnosti, ako i budu uspješne, djelovat će polako i presporo da bi naša i sljedeća generacija imale izravne koristi od njih. Na svima nama je da svakoga dana radimo sve što možemo kako bismo ograničili daljnje narušavanje klime i okoliša, te ubrzali procese povratka na predindustrijske klimatske prosjeke.
Koliki je rizik za živote astronauta u ovom projektu?
Svaki je let u svemir rizičan – ne postoje „rutinski“ svemirski letovi. To znači da su životi astronauta stalno u opasnosti. Upravo zato se svaki dio opreme i procedure višestruko provjeravaju i testiraju – prvo na Zemlji, a potom u svemiru u bezposadnim letovima – kako bi se mogli sigurno primijeniti u letovima s posadom.
Mislite li da Vaš projekt može dugotrajno pridonijeti još kakvim znanstvenim otkrićima?
Nadam se i vjerujem da ćemo istraživanjem promjena u tijelu i ponašanju astronauta koji će u svemiru provoditi sve više vremena, doprinijeti boljem razumijevanju mehanizama koji dovode do razvoja bolesti – u svemiru i na Zemlji – te na taj način doprinijeti prevenciji i liječenju tih bolesti.
Smatrate li da će se pronaći način da se uspije probiti atmosfera, a da se tijelo ne zapali?
Već sada postoje toplinski štitovi koji se koriste kao oplate na svemirskim letjelicama koje prolaze kroz atmosferu (Zemlje, ali i drugih planetarnih tijela poput Marsa), a koji omogućavaju tim letjelicama proletjeti kroz atmosferske slojeve bez zapaljenja. U budućnosti će se te tehnologije nastaviti razvijati i optimizirati kako bi omogućile što sigurniji prolazak svemirskih letjelica, posebno onih s ljudskom posadom, kroz atmosfere planeta na koje ćemo slijetati.
Zašto i kada ste se odlučili baviti svemirom?
Zato što smo istražujući svemir po prvi puta spoznali vlastitu beznačajnost u svemirskom beskraju te time postavili temelje razvoja nove, uključive definicije čovječanstva. Ta nam je spoznaja ukazala na jedinstvenost ljudi i prirode te dubinski promijenila pogleda na našu planetu, odgovornost prema njenom očuvanju te povezanost sa svim živim svijetom. Sve ljudske razlike zbog kojih smo tisućama godina vodili ratove jedni protiv drugih – „rasne“, religijske, kulturne, staležne, političke itd. – prokazane se kao umjetne i beznačajne samo jednim pogledom na cjelovitost naše planete iz svemira. Planete bez iscrtanih granica.
Svaki naš pogled prema zvjezdanom nebu kao svoj odraz ima Zemlju – našu planetu, jednu i jedinu – na kojoj se odigrala cijela povijest poznatog nam života. Doslovno, cijela. Sve. Do polovice prošlog stoljeća, kada smo po prvi puta Zemlju vidjeli iz svemirske perspektive, nismo ni znali kako zemaljska kugla u stvari izgleda. Orbitu po orbitu, ljudi su se od niskih orbitalnih letova polako udaljavali od zemaljske površine, i sve bliže Mjesecu. Dana 24.12.1968., kružeći oko Mjeseca, posada misije Apollo 8 snimila je prvu fotografiju cijele Zemlje iz svemira, koja je postala jedna od najčešće korištenih fotografija u povijesti. Upravo se objava te fotografije i razvoj svemirskih istraživanja vezuju uz značajne društveno-političke i tehnološke promjene koje i danas određuju naše vrijednosti i život, npr. međunarodni ekološki pokret, jačanje pokreta za zaštitu ljudskih prava, utemeljenje organizacije Liječnici bez granica, razvoj globalnih komunikacija, interneta, predviđanja vremena itd. Danas, kada naš svijet pati od globalnih klimatskih promjena, sukoba zbog rasne i religijske netrpeljivosti, resursa koji uzrokuju velike izbjegličke migracije, svemirska istraživanja pružaju ne samo objektivne znanstvene podatke o tim događajima, nego i jedinstvenu sliku našeg svijeta koja nas podsjeća na naše sličnosti i međuovisnost, a ne na naše razlike.
Kada sam se „odlučio“ baviti svemirom? Od kada znam za sebe, privlačio me beskraj i nedokučivost svemira. Kao mali gledao sam sve znanstveno-fantastične filmove, knjige i popularnoznanstvene časopise do kojih sam mogao doći. Svakim novim filmom, knjigom ili člankom, postajao sam svjesniji koliko malo znamo o svemiru i našem mjestu u njemu. Jedno od najdražih iskustava koje sam proživio kao klinac dogodilo se tijekom večernje šetnje omiškom plažom. Bacio sam kamen u more i ostao osupnut prizorom koji sam vidio: more u koje je pao kamen i kapljice koje su letjele zrakom najednom su bljesnule zelenkasto-žutim sjajem kao da su se zapalile! Mama, koja je po struci biolog, objasnila mi je da su tu eksploziju boja uzrokovali mikroskopski planktoni koji su se „naljutili“ kada sam bacio kamen, koji je uznemirio more u kojem su plivali, te su me bioluminiscencijom upozorili da ih više ne diram. Razmišljajući o tome, bilo mi je jako žao što sam nehotice „naljutio“ ili ozlijedio živa bića za koje nisam ni znao da su mi tako blizu. Počeo sam shvaćati koliko je naše postojanje na Zemlji, u svemiru, uvjetovano razumijevanjem i poštovanjem svega što nas okružuje – okoliša, biljaka, životinja, ljudi. To nas čini odgovornima odnositi se prema svijetu onako kako bismo željeli da se i svijet odnosi prema nama. Gledajući u vedro zvjezdano nebo nad Omišom, pomislio sam gleda li možda negdje, na nekoj planeti koja se okreće oko neke od bezbroj zvijezda koje vidim, neki mali vanzemaljac u svoje nebo i razmišlja o svojem mjestu u svemiru. U tom trenutku znao sam da se pronalaženjem odgovora na takva pitanja želim baviti cijeli život.
Ako ćete ikada Vi ići u svemir, koliko dugo biste htjeli ostati?
Onoliko koliko mi dozvoli obitelj.
Koji Vam je najveći uspjeh u cijeloj karijeri?
Uspjesi su prolazni, ono što ostaje je kakav trag ostavljaš u svijetu. Svaki dan se podsjećam koliko sam sretan i povlašten, koliko moj život i karijera ovise o ljudima s kojima ih dijelim, te koliko sam odgovoran da svime što radim i kako živim pokušavam svijet učiniti boljim… i pomagati drugima. Ako ikada uspijem u tome, onda će to biti moj najveći uspjeh u karijeri. Znam da ovo nije izravan odgovor na pitanje koje mi je postavljeno, ali je prikladniji i važniji od navođenja bilo kojeg karijernog „uspjeha“.
Zašto ste se odlučili raditi izvan Hrvatske?
Pokušao sam nakon završenog faksa razviti znanstvenu karijeru u Hrvatskoj. Nažalost, nisam u tome uspio, pa sam sreću odlučio potražiti drugdje. Tamo moj znanstvenoistraživački rad nikada nije bio uvjetovan bilo čime osim količinom uloženog truda i kvalitetom rezultata.
Koliko često posjećujete Hrvatsku? Koje Vam je omiljeno mjesto u Zagrebu?
Nekoliko puta godišnje. Mislim da nemam omiljeno mjesto. Volim provoditi vrijeme na svim onim mjestima koji su mi odredila djetinjstvo i raniji život, i to sa ljudima koji su mi kroz život bili i ostali važni.
Čime se bavite u slobodno vrijeme i koji su Vam hobiji?
Provodim vrijeme s obitelji i prijateljima. Sretan sam jer je moj posao na neki način i moj hobi. Volio bih postati pilot u skorijoj budućnosti…
Koji Vam je najdraži sport?
Vaterpolo i skijanje.
Kakvu glazbu volite slušati?
Novi val, Hladno pivo, filmsku glazbu (Hans Zimmer, John Williams), klasičnu, koralnu, Celtic folk itd.
Fotografije našeg posjeta Martinos centru za medicinska istraživanja pogledajte u fotogaleriji.
Stručnjak ste za svemirska istraživanja, psiholog, magistar biologije, neuroznanstvenik i dobrovoljni vatrogasac. Jeste li kao srednjoškolac već znali u kojem smjeru želite izgraditi svoj život i karijeru ili ste svoje kompetencije otkrivali s vremenom?
Mislim da svi mi, svakoga trenutka, otkrivamo nove spoznaje o sebi i svijetu koji nas okružuje, a to onda svjesno i nesvjesno određuje kako gradimo život. Pri tome je, čini mi se, važno biti prilagodljiv i u svakoj situaciji pokušati prepoznati priliku za naučiti i stvoriti nešto novo što nas približava životnim težnjama. Od kad znam za sebe privlačilo me je istraživanje svemira i živih bića. S druge strane, oduvijek me fascinirao rad vatrogasaca koji svakodnevno čuvaju i spašavaju živote. Bio sam dovoljno sretan da sam imao mogućnosti, uz veliku potporu obitelji i prijatelja, te mnogih ljudi koje sam sretao tijekom života, pratiti svoje dječje interese i, korak po korak, razviti ih u način života.
U jednom od Vaših mnogobrojnih radova proučavali ste utjecaj stresa na zanimanja. Kako se Vi suočavate sa stresom?
Pokušavam planirati unaprijed, spavati, zdravo jesti, biti fizički aktivan i provoditi vrijeme s ljudima koje volim. Upravo mi vrijeme koje provedem s najbližima najviše pomaže u otpuštanja stresa. Mnoga istraživanja ukazuju na to da je kombinacija emotivne bliskosti, dobrog sna, prehrane te vježbe, najbolja za umanjivanja negativnog utjecaja stresa na organizam. Pri tome mislim da planiranje ovih i drugih aktivnosti igra važnu ulogu jer smo često pritisnuti mnogim obavezama koje nam se postavljaju kao stvarni i umjetni prioriteti.
Svojim obrazovanjem te znanstvenim radom dokazali ste da je “samo nebo granica” – doslovno i preneseno. Imate li neki savjet za naše maturante, pred kojima je velika prekretnica?
Pratite svoje snove i ono što vas iskreno motivira u životu—na taj način ćete uvijek voljeti ono čime se bavite i biti motivirani da budete što bolji. Pokušajte NE ići linijom manjeg otpora pri izboru fakulteta i daljnjeg obrazovanja. Što se više potrudite sada, to će vam biti lakše u kasnijem obrazovanju i karijeri. Mislim da je važno osim akademskog obrazovanja, istovremeno stjecati i izvannastavna iskustva koja šire poglede na svijet i kontekst onoga što učite u školi ili na faksu. Ako možete, učinite svoje hobije dijelom svojeg akademskog ili profesionalnog puta.
Gimnaziju i studij biologije završili ste u Zagrebu. Kako gledate na hrvatski školski sustav?
Mislim da se naš školski sustav, nažalost, još uvijek temelji previše na teorijskom, a premalo na praktičnom učenju. To je djelomično razumljivo zbog toga što je praktično obrazovanje, posebno u prirodnim znanostima, skuplje od teorijskog jer zahtjeva značajnu i skupu infrastrukturu, međutim, puno bi se moglo postići relativno jednostavnim promjenama u nastavi kojima bi se učenicima ukazalo na praktične primjene teorijskog znanja u svakodnevnom životu putem stažiranja (pripravništvo). To bi, naravno, zahtijevalo i izravnije uključivanje znanstvenika, liječnika, inženjera i djelatnika svih drugih zanimanja kao mentora u školsku nastavu. Takva kombinacija teorijskog i praktičnog učenja, mislim, već postoji u strukovnim školama kod nas, te je jako rasprostranjena na svim razinama školskog sustava u SAD-u. S druge strane, važno je prepoznati i činjenicu da je naš školski sustav, najvećim dijelom, besplatan. Mi to, kao učenici/studenti, često uzimamo zdravo za gotovo i ne koristimo sve svoje potencijale kako bismo iskoristili tu veliku prednost koju imamo u obrazovanju. Odgovornost je na svima nama da se mijenjamo i pokušavamo biti bolji – i sustavu i nastavnicima i učenicima.
Možete li usporediti studij u Zagrebu sa studijem u Beču i Madridu?
U Beču i Madridu studirao sam u dodiplomskim programima, dok sam u Zagrebu studirao u magistarskom programu. Dijelovi studija koji su usporedivi odnose se na kolegije koje sam slušao. Po mom osobnom iskustvu – n.b. to je bilo prije 15-20 godina (!) – glavna je razlika bila u odnosu profesora prema studentima i spektru izbornih kolegija. U Beču i Madridu s profesorima sam imao izravniji odnos, tj. oni su u prosjeku bili pristupačniji od onih u Zagrebu. Osim toga, imao sam i veću mogućnost slušanja izbornih predmeta koji su me zanimali i omogućili mi učenje o temama koje su bile važne za moj daljnji akademski i profesionalni razvoj. Upravo je ta fleksibilnost, koju u suradnji određuju student i profesor, jako važna za optimizirano prilagođavanje obrazovnog programa potrebama pojedinačnih studenata, te potiče njihovu motivaciju i opći akademski uspjeh.
S obzirom na široke interese i veliku zahtjevnost Vašeg posla (diplomirali ste biologiju i psihologiju, doktorirali neuroznanost, dobrovoljni ste vatrogasac, maratonac…), kako uspijevate uskladiti sve obaveze i privatni život?
Privatni život jedinstveno je važan – ako on nije uravnotežen, onda ravnoteže (a ni smisla) neće biti ni u onom profesionalnom. Mislim da je nalaženje te ravnoteže vrlo zahtjevno i uvelike ovisi o ljudima s kojima dijelimo život. Svakodnevno radim na tome i pokušavam biti bolji u ispunjavanju potreba najbližih mi ljudi, prije svega mojoj supruzi i ostatku obitelji. Osobno mi je trebalo jako dugo, i pritom sam puno griješio, kako bih osvijestio činjenicu da je vrijednost svega što radimo u životu – uključujući i posao koji volimo – proporcionalna sreći koju osjećamo dijeleći taj život s onima koje volimo. Nisam siguran da postoji „one-size fits all“ pravilo kada se radi o uspostavljanju ravnoteže između privatnog i poslovnog života, ali ono bez čega se ne može komunikacija je s ljudima koji su vam važni. Dajem sve od sebe, slušam ih s razumijevanjem, poštujem što govore i ne zaboravljam da sam ja njima potreban koliko i oni meni. Ne uspijevam uvijek, ali trudim se učiti na greškama i zahvalan sam na nevjerojatnoj količini razumijevanja koje mi pružaju najbliži – a posebno moja supruga.
Zadivljuje to što ste, unatoč brojnim obavezama, spremni pomoći ljudima u nevolji. Često čujemo kritike da su ljudi danas sebični i manje osjetljivi na patnju drugih nego prije. Kako se to može promijeniti? Zanemaruje li se, prema Vašem mišljenju, odgojna uloga škole?
Svi smo mi odgovorni da činimo što možemo kako bismo pomogli. Mislim da u (našem) školskom sustavu nedostaje učenje o društvenoj odgovornosti i važnosti rada za javno dobro. Jedan od načina na koji bi se to moglo promijeniti bilo bi uvođenje komponente „društveno korisnog“ rada u obrazovni kurikulum – npr. pomoćni rad u domovima za nezbrinutu djecu, beskućnike, starije i nemoćne, žrtve obiteljskog nasilja, tražitelje azila, bolnicama, azilima za nezbrinute životinje itd. – čime bi se učenicima pomoglo u razvoju svijesti o društvenim odnosima, razlikama, ranjivim skupinama, pravima životinja, očuvanju okoliša itd. Na taj bi način, ne samo pomogli u radu nadležnih institucija koje kronično pate od nedostatka osoblja i izvora financiranja, nego bi učenicima omogućili da putem osobnih iskustava razviju razumijevanje i afirmiraju sustav vrijednosti utemeljen na suosjećanju i poštivanju različitosti. Svijet je prepun ljudi i životinja kojima je lošije nego nama samima – na svakome od nas je da pomognemo.
Može se reći da ste ostvarili san svakog srednjoškolca i studenta: znanstvenik ste na Harvardu, radite istraživanja za NASU… Što biste savjetovali mladim ljudima da čine kako bi i oni ostvarili svoje snove?
Ne bojite se promjena, učinite ih dijelom svojeg osobnog i profesionalnog rasta i razvoja. Stalno učite, i pri svakom se koraku sjetite svih onih koji su vam pomogli putem. Podijelite svoje vrijeme, znanje i mogućnosti s ljudima oko sebe, onima koji tek dolaze te s onima koji trebaju vašu pomoć… „Pay it forward“. Tako ćete razviti nova znanja i iskustva, ali i društvenu mrežu (osobnu i „virtualnu“) koja će vas pratiti cijeli život. Da parafraziram Georgea Bernarda Shawa i Roberta Kennedyja: „Neki ljudi gledaju svijet kakav jest, i pitaju se ‘zašto je takav?’. Ja sanjam svijet kakav želim i pitam se ‘zašto ne bi bio takav?’“. Međutim, sanjati nije dovoljno. Jedino što nas može približiti ostvarenju naših snova – svakodnevni je predan rad. Kako je Mahatma Ghandi rekao: „Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu“.
Koja su Vaša predviđanja, kako će se svijet mijenjati u skorijoj budućnosti?
Mislim da će se naš prirodni okoliš promijeniti na gore – dramatično i brzo. Doći će do sada nepredvidivih nam razina posljedica klimatskih promjena koje će uključivati gubitak staništa te izumiranje mnogih životinjskih i biljnih vrsta, nestajanje stalnog ledenog pokrivača na sjevernom polu i dramatični gubitak prašuma u Amazoni i diljem svijeta, porast razine mora, pad kvalitete zraka i nedostatak pitke vode, temperaturne ekstreme, promjenu godišnjih doba itd. Te se promjene već sada očituju u smanjenoj održivosti uzgoja hrane te ljudskim migracijama uzrokovanim rastućom razinom mora. Sve što činimo danas nije ni približno dovoljno da se zaustave ovi globalni klimatski trendovi.
Iako mislim da će se ljudske aktivnosti ubrzano usmjeravati na pronalaženje tehnoloških rješenja za smanjenje ispuštanja ugljika, njegovo izvlačenje iz atmosfere te prilagodbu na brzo promjenjive okolišne i klimatske uvjete, sve te aktivnosti, ako i budu uspješne, djelovat će polako i presporo da bi naša i sljedeća generacija imale izravne koristi od njih. Na svima nama je da svakoga dana radimo sve što možemo kako bismo ograničili daljnje narušavanje klime i okoliša, te ubrzali procese povratka na predindustrijske klimatske prosjeke.
Koliki je rizik za živote astronauta u ovom projektu?
Svaki je let u svemir rizičan – ne postoje „rutinski“ svemirski letovi. To znači da su životi astronauta stalno u opasnosti. Upravo zato se svaki dio opreme i procedure višestruko provjeravaju i testiraju – prvo na Zemlji, a potom u svemiru u bezposadnim letovima – kako bi se mogli sigurno primijeniti u letovima s posadom.
Mislite li da Vaš projekt može dugotrajno pridonijeti još kakvim znanstvenim otkrićima?
Nadam se i vjerujem da ćemo istraživanjem promjena u tijelu i ponašanju astronauta koji će u svemiru provoditi sve više vremena, doprinijeti boljem razumijevanju mehanizama koji dovode do razvoja bolesti – u svemiru i na Zemlji – te na taj način doprinijeti prevenciji i liječenju tih bolesti.
Smatrate li da će se pronaći način da se uspije probiti atmosfera, a da se tijelo ne zapali?
Već sada postoje toplinski štitovi koji se koriste kao oplate na svemirskim letjelicama koje prolaze kroz atmosferu (Zemlje, ali i drugih planetarnih tijela poput Marsa), a koji omogućavaju tim letjelicama proletjeti kroz atmosferske slojeve bez zapaljenja. U budućnosti će se te tehnologije nastaviti razvijati i optimizirati kako bi omogućile što sigurniji prolazak svemirskih letjelica, posebno onih s ljudskom posadom, kroz atmosfere planeta na koje ćemo slijetati.
Zašto i kada ste se odlučili baviti svemirom?
Zato što smo istražujući svemir po prvi puta spoznali vlastitu beznačajnost u svemirskom beskraju te time postavili temelje razvoja nove, uključive definicije čovječanstva. Ta nam je spoznaja ukazala na jedinstvenost ljudi i prirode te dubinski promijenila pogleda na našu planetu, odgovornost prema njenom očuvanju te povezanost sa svim živim svijetom. Sve ljudske razlike zbog kojih smo tisućama godina vodili ratove jedni protiv drugih – „rasne“, religijske, kulturne, staležne, političke itd. – prokazane se kao umjetne i beznačajne samo jednim pogledom na cjelovitost naše planete iz svemira. Planete bez iscrtanih granica.
Svaki naš pogled prema zvjezdanom nebu kao svoj odraz ima Zemlju – našu planetu, jednu i jedinu – na kojoj se odigrala cijela povijest poznatog nam života. Doslovno, cijela. Sve. Do polovice prošlog stoljeća, kada smo po prvi puta Zemlju vidjeli iz svemirske perspektive, nismo ni znali kako zemaljska kugla u stvari izgleda. Orbitu po orbitu, ljudi su se od niskih orbitalnih letova polako udaljavali od zemaljske površine, i sve bliže Mjesecu. Dana 24.12.1968., kružeći oko Mjeseca, posada misije Apollo 8 snimila je prvu fotografiju cijele Zemlje iz svemira, koja je postala jedna od najčešće korištenih fotografija u povijesti. Upravo se objava te fotografije i razvoj svemirskih istraživanja vezuju uz značajne društveno-političke i tehnološke promjene koje i danas određuju naše vrijednosti i život, npr. međunarodni ekološki pokret, jačanje pokreta za zaštitu ljudskih prava, utemeljenje organizacije Liječnici bez granica, razvoj globalnih komunikacija, interneta, predviđanja vremena itd. Danas, kada naš svijet pati od globalnih klimatskih promjena, sukoba zbog rasne i religijske netrpeljivosti, resursa koji uzrokuju velike izbjegličke migracije, svemirska istraživanja pružaju ne samo objektivne znanstvene podatke o tim događajima, nego i jedinstvenu sliku našeg svijeta koja nas podsjeća na naše sličnosti i međuovisnost, a ne na naše razlike.
Kada sam se „odlučio“ baviti svemirom? Od kada znam za sebe, privlačio me beskraj i nedokučivost svemira. Kao mali gledao sam sve znanstveno-fantastične filmove, knjige i popularnoznanstvene časopise do kojih sam mogao doći. Svakim novim filmom, knjigom ili člankom, postajao sam svjesniji koliko malo znamo o svemiru i našem mjestu u njemu. Jedno od najdražih iskustava koje sam proživio kao klinac dogodilo se tijekom večernje šetnje omiškom plažom. Bacio sam kamen u more i ostao osupnut prizorom koji sam vidio: more u koje je pao kamen i kapljice koje su letjele zrakom najednom su bljesnule zelenkasto-žutim sjajem kao da su se zapalile! Mama, koja je po struci biolog, objasnila mi je da su tu eksploziju boja uzrokovali mikroskopski planktoni koji su se „naljutili“ kada sam bacio kamen, koji je uznemirio more u kojem su plivali, te su me bioluminiscencijom upozorili da ih više ne diram. Razmišljajući o tome, bilo mi je jako žao što sam nehotice „naljutio“ ili ozlijedio živa bića za koje nisam ni znao da su mi tako blizu. Počeo sam shvaćati koliko je naše postojanje na Zemlji, u svemiru, uvjetovano razumijevanjem i poštovanjem svega što nas okružuje – okoliša, biljaka, životinja, ljudi. To nas čini odgovornima odnositi se prema svijetu onako kako bismo željeli da se i svijet odnosi prema nama. Gledajući u vedro zvjezdano nebo nad Omišom, pomislio sam gleda li možda negdje, na nekoj planeti koja se okreće oko neke od bezbroj zvijezda koje vidim, neki mali vanzemaljac u svoje nebo i razmišlja o svojem mjestu u svemiru. U tom trenutku znao sam da se pronalaženjem odgovora na takva pitanja želim baviti cijeli život.
Ako ćete ikada Vi ići u svemir, koliko dugo biste htjeli ostati?
Onoliko koliko mi dozvoli obitelj.
Koji Vam je najveći uspjeh u cijeloj karijeri?
Uspjesi su prolazni, ono što ostaje je kakav trag ostavljaš u svijetu. Svaki dan se podsjećam koliko sam sretan i povlašten, koliko moj život i karijera ovise o ljudima s kojima ih dijelim, te koliko sam odgovoran da svime što radim i kako živim pokušavam svijet učiniti boljim… i pomagati drugima. Ako ikada uspijem u tome, onda će to biti moj najveći uspjeh u karijeri. Znam da ovo nije izravan odgovor na pitanje koje mi je postavljeno, ali je prikladniji i važniji od navođenja bilo kojeg karijernog „uspjeha“.
Zašto ste se odlučili raditi izvan Hrvatske?
Pokušao sam nakon završenog faksa razviti znanstvenu karijeru u Hrvatskoj. Nažalost, nisam u tome uspio, pa sam sreću odlučio potražiti drugdje. Tamo moj znanstvenoistraživački rad nikada nije bio uvjetovan bilo čime osim količinom uloženog truda i kvalitetom rezultata.
Koliko često posjećujete Hrvatsku? Koje Vam je omiljeno mjesto u Zagrebu?
Nekoliko puta godišnje. Mislim da nemam omiljeno mjesto. Volim provoditi vrijeme na svim onim mjestima koji su mi odredila djetinjstvo i raniji život, i to sa ljudima koji su mi kroz život bili i ostali važni.
Čime se bavite u slobodno vrijeme i koji su Vam hobiji?
Provodim vrijeme s obitelji i prijateljima. Sretan sam jer je moj posao na neki način i moj hobi. Volio bih postati pilot u skorijoj budućnosti…
Koji Vam je najdraži sport?
Vaterpolo i skijanje.
Kakvu glazbu volite slušati?
Novi val, Hladno pivo, filmsku glazbu (Hans Zimmer, John Williams), klasičnu, koralnu, Celtic folk itd.
Fotografije našeg posjeta Martinos centru za medicinska istraživanja pogledajte u fotogaleriji.
