U povodu Svjetskog dana knjige i autorskih prava (koji se obilježava 23. travnja), htjeli bismo s vama podijeliti naš intervju s književnicom Ivanom Bodrožić. Nedavno smo u sklopu naše učeničke razmjene s danskom gimnazijom Rysensteen i sata hrvatske književnosti ugostili spisateljicu Ivanu Bodrožić, autoricu romana „Hotel Zagorje“. Tom smo prilikom htjeli saznati sve o njenom odrastanju za vrijeme Domovinskog rata, osjećajima s kojima se ona susrela kao “osoba u pozadini glavnog lika“ te što ju je odredilo kao spisateljicu.
Pitanja su osmislili učenici PPG-a.
Kad ste prvo počeli pisati, pisali ste poeziju te ste onda 20 godina nakon rata odlučili pisati o ratu. Otkuda ideja za to?
Počela sam pisati poeziju jer je pisanje nešto što mi je oduvijek bilo bitno; kad sam bila dijete, uvijek sam nešto i o nečemu pisala. Napisala sam bila nekoliko pjesama te sam ih poslala na natjecanje na kojemu sam osvojila prvo mjesto, što me je motiviralo da nastavim pisati, unatoč tome što sam bila sigurna da nisam sposobna pisati prozu jer sam oduvijek smatrala da osoba mora imati drukčiji mozak za pisanje poezije u odnosu na pisanje proze. Kad se piše proza, treba puno više discipline i kalkuliranja (npr. predvidjeti što će se dogoditi na 63. stranici), dok se za vrijeme pisanje poezije autor više oslanja na vlastitu intuiciju.
Kad sam postala malo starija, u srednjim 20-ima, počela sam biti svjesna činjenice da ljudi s godinama lakše zaboravljaju stvari iz djetinjstva te kao netko svjestan toga da je imao drukčije djetinjstvo u odnosu na većinu mojih prijatelja počela sam pisati određene manje fragmente kojih sam se sjećala iz djetinjstva. Nakon otprilike 40-tak stranica shvatila sam da nešto konkretno i pišem, ali nisam još tad bila svjesna što je to točno bilo. Tad sam shvatila da trebam protagonista, nekakvog lika koji će ispričati priču jer kada se pišu samo nekakvi fragmenti iz sjećanja manje se utječe na čitatelje nego kada bi se uključio glavni lik kroz čiju perspektivu se može promatrati svijet te suosjećati sa stvarima kroz koje prolazi. Nakon toga sam stvarno počela pisati roman; bio je to sporiji proces u kojemu sam polako otkrivala priču u sebi.
Odlučila sam da će protagonist biti mlađi devetogodišnji lik jer mi to je nekako bilo najprirodnije i zapravo metafora za moje tadašnje osobno iskustvo. U isto vrijeme, bila sam svjesna da sam pisala roman pa sam neke stvari malo i nadodala. Treba biti svjestan bitne činjenice, a ta je da se u životu stvari događaju nasumično, svaki dan, jedna nakon druge, dok se u literaturi stvari događaju posljedično, jedna zbog druge, pa se zato izmišljaju stvari kako bi protagonisti bili pouzdani pripovjedači.
Svjesni smo posljedica rata na društvo, a Vi ih predstavljate iz osobne perspektive u kojoj je osoba sretna što je u prognanik, a ne izbjeglica. Osjećate li i danas tu potrebu za opravdavanjem svog postojanja koje neki percipiraju kao teret za društvo?
Glavni alat koji literatura ima je proces identifikacije te je puno teže identificirati se s grupom u odnosu na pojedinca. Kad je neki lik u romanu snažna osoba ili pojedinac, puno je onda lakše čitatelju poistovjetiti se, suosjećati i identificirati se s tim likom. Svatko od nas u svakodnevnom životu želi biti poseban; želimo pronaći nekakvo svoje mjesto pod suncem i ne biti na dnu društvene ljestvice.
Kad me ljudi pitaju o čemu se radi u ovoj knjizi, uvijek im odgovorim da je to zapravo priča o odrastanju, potrazi za identitetom i obitelji, a rat više služi kao nekakav okvir koji naglašava i osvjetljava one okrutnije dijelove života i odrastanja. Stoga, to nije zapravo toliko priča o ratu koliko o samom odrastanju, koje je uvijek bolno neovisno o tome gdje se nalazili i u kojem god društvu bili. Pokušaj pronalaska samog sebe je uvijek bolan na neki način, a u ovom slučaju je to samo dodatno potencirano i teže ratom u pozadini svega.
U konkretnom slučaju protagonistice ovog djela htjela sam naglasiti njezinu individualnost kako bih slikovitije ukazala na posljedice toga što se događa u nekom društvu za vrijeme rata i kako je to točno biti tinejdžer u tom periodu. Nažalost, trenutno možemo i sami vidjeti te posljedice u Europi zbog čega mislim da je ovo jako bitna priča, ne samo iz fiktivne perspektive nego i za mnoge ljude u stvarnom životu.
Fascinantna su pisma koja je Vaš brat slao raznim institucijama, no ona su poput borbe s vjetrenjačama. Kako gledate na ovu vezu između građana i institucija koje jedno dijete mora podsjetiti da trebaju raditi svoj posao?
Priča o pismima je jako zanimljiva. Kad sam pisala knjigu, rekla sam u nekom trenutku svojoj majci kako pišem roman o vremenu iz djetinjstva te se ne mogu svega prisjetiti niti rekonstruirati što se tada događalo u društvu jer sam bila jako mlada, zbog čega bi joj možda ponekad postavila nekoliko pitanja kako bih popunila te praznine. Na to mi je moja majka rekla kako je još uvijek imala kopije svih pisama koja je pisala i slala ljudima prije 20-tak godina u jednoj kutiji, što mi je jako pomoglo. Na kraju sam samo par pisama pročitala, ali su mi i dalje jako puno pomogli rekonstruirati sve što se događalo u to doba.
Priča o bratu u knjizi je također zanimljiva. Stariji je od glavnog lika jedno sedam godina te je na početku rata puno zreliji i svjesniji toga što se događa jer je rat drukčije utjecao na njegovu generaciju. Rat sam po sebi potiče puno više patrijarhat i patrijarhalno društvo te time automatski i povećava odgovornost mladih dječaka i utječe na njih na načine na koje ne utječe na mlade cure. Konkretno, u mojem slučaju, nakon rata nosila sam se s time što se dogodilo i s njegovim posljedicama na svoj način, dok su tadašnji maloljetni dječaci u dobi od, npr. 16 godina, koji još nisu bili dovoljno stari da odu u rat bili jako frustrirani i ljuti što nisu mogli na neki način pomoći okončavanju rata te su umjesto toga bili grupirani sa starijim ljudima, ženama i ostalom djecom, pa sam zato htjela pisati i o tadašnjim frustracijama te generacije te ranama koje su zadobili tijekom rata koje su bile malo drukčije od onih koje je iskusila protagonistica u ovoj knjizi.
Što se tiče institucija i “prosječnih ljudi”, tj. izbjeglica u to doba, za vrijeme rata postoje dva sloja društva, ljudi s moći i novcem, te ljudi bez moći i novca koji su iskorištavani za njihove ciljeve od strane tih moćnih i bogatih ljudi. Htjela sam i o tome pisati, pa se zato u knjizi osim državnog ponosa nalaze i motivi vezani uz ratne profitere te političare koje iskorištavaju rat u svoju korist, čak i na strani žrtava.
Vaš odnos s likom majke se može sagledati iz dviju perspektiva: kroz oči Vašeg brata i kroz Vaše oči. S jedne strane, ona je pasivna kada treba nešto napraviti za obitelj, ali s druge, štiti vas od profesora. Koliko joj je bilo teško prestati biti bespomoćna i koliko je bilo teško Vama stalno ju pokušavati usrećiti u tako teškom razdoblju?
Lik majke u romanu je bespomoćan na mnogo načina, i to prvenstveno zbog okolnosti u kojima se nađe; sama je s dvoje djece, bez muža, u patrijarhalnom društvu za vrijeme rata bez puno mogućnosti i opcija. Bori se koliko može te sam njome htjela istaknuti snagu roditelja u bilo kojoj situaciji – usprkos nesreći i siromaštvu, uvijek se može pronaći snaga za koju se možda nije ni znalo da postoji upravo zbog vlastite djece. Općenito, odnos majke i kćeri, odnosno roditelja i djeteta je bitna i česta tema u literaturi te zanimljiva dinamika za istražiti, a upravo razlog zašto sam htjela pisati o tome su svi ti roditelji za vrijeme rata koji su bili sami ostavljeni s djecom ili imali ozlijeđenog partnera kao posljedica rata. Biti roditelj nikad nije lako, a pogotovo ne u takvim situacijama.
U mojoj obitelji volimo koristiti crni humor te je jednom prilikom moja kći pitala moju majku kakva sam ja bila za vrijeme puberteta, na što joj je ona odgovorila da nije bilo nikakvog puberteta koji sam prošla, samo rat, što mislim da dobro oslikava opasnu svakidašnju situaciju kroz koju su tad prolazili roditelji sa svojom djecom. Roditelji nisu mogli možda biti onakvi kakvi su htjeli, ali po pitanju zaštite svoje djece bili su voljni napraviti što god je trebalo, pa je to bila još jedna stvar na koju sam htjela ukazati u knjizi.
Svidjelo nam se Vaše korištenje riječi u stvaranju Vaše stvarnosti, poput izraza „pajceki“… Možemo reći da je ovo roman selidbe iz Vukovara u Dalmaciju, iz Dalmacije u Zagreb i Zagorje pa natrag z Zagreb. Ima li mjesto u Hrvatskoj kojem mislite da pripadate?
Ljudi često miješaju dječju perspektivu glavnog lika u knjizi s mojom vlastitom perspektivom odrasle osobe i autorice djela. Osobno nikad ne bih otišla u Zagorje i nazvala ljude “pajcekima”, ali kada si devetogodišnjak koji je sve izgubio, oduzeti su mu dom i vlastito korijenje i stalno si u opasnosti te dođeš u neko novo mjesto ili okruženje poput Berlina i New Yorka, naći ćeš vjerojatno stvari koje ti se ne sviđaju i s kojima se ne možeš poistovjetiti. To je sve dio ljudske prirode, pogotovo iz perspektive nesretne djece bez roditelja i doma koja su okružena drugom djecom koja to sve i dalje imaju te nemaju još dovoljno kapaciteta kako bi to preboljeli i prihvatili. Zbog toga sam htjela biti iskrena za vrijeme pisanja i prikazati stvari onakvima kakvima su doista bile u to doba; ne iz moje perspektive, već iz perspektive tadašnjih mladih ljudi.
Što se tiče mjesta s kojima se mogu poistovjetiti danas, to je prvenstveno Zagreb u kojem živim i njegova okolica. Generalno su to mjesta u kojima upoznaš nove ljude i prijatelje, gradiš odnose, poistovjećuješ se s drugima te imaš nekakvo mjesto koje možeš nazvati domom. Vukovar je također mjesto iz mojeg djetinjstva kojeg se često prisjetim, ali dom kao takav se zapravo pretežito odnosi na ljude s kojima dijeliš taj osjećaj pripadnosti.
Svidio nam se dio o uzbuđenju zbog novog stana. Može li taj osjećaj nesigurnosti ikada nestati? Kako je on utjecao na Vaš život?
Nažalost, koliko god je to velika tragedija, u ratu kad ljudi izgube svoje domove (ili čak i bližnje) uvijek ih mogu ponovno izgraditi, dok ono što zapravo najviše izgube u ratu su nada i osjećaj povjerenja u ljude kao vlastitu vrstu. Kad se to jednom izgubi, poprilično je teško nastaviti sa svojim životima, i upravo sam to htjela istaknuti u dijelu.
Dvije su najbitnije priče u romanu potraga za ocem i pokušaj dobivanja stana. S obzirom na to da potraga za ocem ispadne neuspješno, htjela sam čitatelju dati nadu da će druga uspjeti. S druge strane, nisam htjela završiti roman na način da dobiju stan i sve je super na kraju jer to ne bi bilo istinito. Kad jednom izgubiš taj nevini pogled na život, teško je nastaviti dalje bez ikakvih posljedica, što je zapravo najteža stvar za mnoge od nas koji su proživjeli rat i nešto s čim se boriš s vremena na vrijeme. Ponekad uspješno, ponekad manje. Osobno se s time i sama nosim, također ponekad bolje, a ponekad gore, pogotovo kao spisateljica koja je počela pisati jako rano te s vremenom uspjela razviti nekakvu radnu konstrukciju koja mi je pomogla u tom procesu.
Kakav je Vaš odnos s Vukovarom danas?
Mislim da su posljedice u Hrvatskoj (i generalno u bilo kojem društvu) problemi vezani uz nacionalizam, patrijarhat i nejednakost jer se kao posljedica rata u društvu javlja regresija te veća sklonost plemenskom mentalitetu kad se ljudi nađu u takvoj vrsti opasnosti, kao i zamjeranje od strane onih koji su bili u ratu prema onima koji nisu jer su izbjegli traume i opasnosti, ali i obostrano; zamjeranje prema onima koji su bili u ratu jer posljedično tome imaju određene privilegije i beneficije glede pitanja egzistencije, itd.
Vukovar je za mene danas grad mojeg djetinjstva, ali je više mjesto u meni nego konkretno mjesto na nekoj karti. Ne živim tamo već 30 godina i odlazim povremeno kako bih posjetila prijatelje, ali puno se promijenio s godinama i većinu toga više ne prepoznajem pa je više dio mene, mojeg odrastanja, moje obitelji i nekih mojih osobnih sjećanja, a manje grad kojeg bi danas mogla nazvati domom.
U jednom trenutku u romanu svjedočimo gotovo trivijalnoj romantičnoj situaciji. Vidimo da život ide dalje. Kao filozofkinja, kako gledate na dinamiku između dobra i zla u svakodnevnom, običnom život?
Protagonistkinja romana bila je jako uzbuđena jer je dolazio dečko koji joj se sviđao, ali kad je shvatila da ju cijelo vrijeme ignorira, postala je tužna. To pokazuje kako je nastavila sa svojim životom te i dalje može biti tinejdžer i proživljavati tipične tinejdžerske emocije i probleme, usprkos obiteljskoj situaciji i nestanku oca. Kad nismo osobno u nekakvoj stresnoj situaciji, često smo skloni misliti kako se ne bi sami snašli tamo, ali konkretno u slučaju kad se rat dogodi, život ne prestaje. Stvari koje osjećate i koje želite ne nestaju, odrastanje i hormoni ne prestaju. Sigurna sam da se trenutno mladi ljudi koji žive u Ukrajini tijekom rata i dalje zaljubljuju, plaču oko slomljenih srca, pokušavaju se nositi s vlastitim problemima itd. I to je nešto što moramo shvatiti – ljudi u ratu, bolesni ljudi te ljudi u različitim situacijama od naših nisu drukčiji od nas, ne proživljavaju nekakve izvanredne osjećaje s kojima ne možemo suosjećati.
Mislim da u svakom dijelu svijeta ljudi pokušavaju pronaći svoj identitet i mjesto pod suncem neovisno o tome ratuje li se ili ne, zbog čega smatram da ovu priču mogu jednostavno shvatiti i ljudi izvan Hrvatske jer se ne radi toliko o samom ratu koliko o mladim ljudima i njihovim odnosima s njihovim bližnjima, što je vjerojatno slično u cijelome svijetu.
Koja Vam je najdraža knjiga i koji Vas pisci inspiriraju?
Imam ih jako puno. Čitala sam nedavno Elenu Ferrante, talijansku spisateljicu koju jako cijenim i na koju se ugledam. Ili francuska spisateljica Annie Ernaux. Na sugestiju kćeri sam također pročitala Kirku američke autorica Madeline Miller te njeno drugo djelo „ahilejeva pjesma“. To su sjajne knjige i u slučaju da napišem još jednu knjigu za mlade osobe, napisala nešto poput toga.
Napisali ste u Hotelu Zagorje: “zlo je trebalo eksplodirati unutar sebe”. Može li društvo pronaći lijek za rat te pričamo li previše o ratu ili možda ne pričamo dovoljno?
Ovo je jako teško pitanje. Mislim da je svatko od nas sposoban govoriti iz vlastitog iskustva. Iz moje perspektive rat je nešto što se dogodilo, što se događa te će se uvijek događati u društvu, dok iz nečije tuđe perspektive rat ne postoji i događa se nekome drugome.
Kad sam imala otprilike osam godina, bila je velika kriza s Kurdistanom i kurdskim narodom koji je bježao iz svojih doma te se sjećam da su moji roditelji komentirali kako im nije jasno kako je ovako nešto moguće u 20. stoljeću. Konkretno izbjeglice, silovanja i ubojstva. I tako je kod puno ljudi. Kada se ne nalaziš u takvoj situaciji, jako je teško shvatiti kako je nešto tako moguće i misliš da drugi ljudi kod kojih je izbio rat imaju nekakav kvar ili pogrešku zbog čega je došlo do toga – koje mi i naše društvo nemamo. Moji roditelji su bili jako mladi u to doba; imali su svoje poslove, svoje prijatelje i sve je na prvi pogled djelovalo super, da bi ni godinu dana nakon toga bježali kao izbjeglice iz vlastitog grada. To me je stvarno naučilo nečemu, a to je da smo mi kao ljudi skloniji misliti bolje o nama samima nego što doista jesmo.
Unatoč tome što je rat nekakvo trajno stanje, mislim da uz pametnu politiku, pametno obrazovanje i pametnu viziju možemo napraviti puno stvari u društvu kako bismo pronašli druge načine rješavanja sukoba te naučili djecu i društvo u cjelini da se drugačije nose s vlastitom ljudskom prirodom, što nažalost nije nešto u što se možemo pouzdati.