Predstavu “Višnjik” pogledali smo 11. siječnja u Zagrebačkom kazalištu mladih, a režisirao ju je veliki Ivan Popovski. Ova drama je posljednje djelo jednog od najvećih ruskih književnika – Antona Pavloviča Čehova. Redatelj Popovski vjeruje da je pozornica mjesto gdje su čuda moguća, što nam je upravo i pokazao. Predstava je zadivljujuća, a nudi nam razne značajke. Od naglašenosti Čehovog teksta, simbolike, kostimografije do plesa, glazbe i cjeloukupne scenografije.
Jedna od najupečatljivijih karakteristika ove predstave bila nam je bila upravo kompleksnost scene. Pozornica je podijeljena na dva svijeta – s jedne strane nalazi se prostor u kojem se odvija cijela zgoda, a s druge strane je prostor otvoren. U njemu se nalazi jedan klavir koji na kraju pada. A pada zato što predstavlja samo običan predmet koji ne znači ništa jer ga nitko ne zna svirati. Pozornica je okružena bijelim plahtama koje vijore i predstavljaju vjetar te nude osjećaj zatvorenog prostora. Laseri iza plahti prikazuju stabla višanja te publika konstantno gleda upravo u višnjik.
Također, između činova pojavljuje se starac koji otvara i zatvara zastore. U njegovoj glavi još je uvijek neko drugo vrijeme, gdje je podložan drugima i ima gospodara. To prikazuje i sliku 19. stoljeća u kojem nastaju promjene ali ih ljudi nikako ne mogu prihvatiti. To je sukob dva društva koje se može preslikati i na današnje vrijeme. Društvo koje živi u prošlosti i drugo koje živi u budućnosti. Priča stalno prikazuje jednu melankoličnost, žaljenje za prošlim vremenima. Na samom kraju, prodaje se i sam višnjik. Njegovo propadanje tako postaje simbol propadanja jedne obitelji i čitavog plemstva.
Ova izvrsna predstava potaknula je mnoge umove i razgovore te nam otvorila poglede na svijet ovim kanonskim djelom.
Helena Braovac 3.a
Zavirite u našu fotogaleriju.